 |
Prijedlog mjeseca
U vrijeme zime, kad Celzijusi padnu ispod nule i zatvore nas u "klaustrofobične" prostore naših ureda i stanova, u vrijeme kad je sunce tek jedna od uspomena na ljeto, a noć pada prije no što smo očekivali, a kamoli željeli, nema boljeg rješenja no otputovati i riješiti se depresije i tjeskobe koja nas dotakne u ove zimske dane.
|
Top 5 domaćih destinacija
1. Dubrovnik
2. Opatija
3. Božava
4. Bol
5. Vis
|
|
|
Po domaći
|
Stoperske priče
|
|
|
Mislite li da je Dubrovnik skup i dalek? Razmislite ponovo i ukoliko još uvijek budete vjerovali u prvu tvrdnju, pročitajte Anino iskustvo putovanja u Dubrovnik
|
Trebalo je mnogo nagovaranja i pregovaranja da se odlučim napokon maknuti iz Zagreba. Za svaki vikend već imam planove, uvijek unaprijed znam što ću i gdje ću ići, a i uvijek su mi na pameti ispiti ( “ovog vikenda ću se primiti učenja”). No, ovaj put me Korana uspjela nagovoriti i u dva dana smo isplanirale put u Dubrovnik. Vlakom putujemo do Splita, a onda stopiramo do Dubrovnika. Novaca nam ne treba previše; 120 kn za vlak, nešto sitno za hranu i izlaske. Više bi novaca potrošila da sam taj vikend ostala u Zagrebu i išla na Kontrapunkt.
petak, 27.04.2001.
 “Ljudi stvarno u ovo doba idu raditi”, zaključile smo vidjevši mnoštvo ljudi u prvim jutarnjim tramvajima. U vlaku je bila gužva, a smjestile smo se u kupe sa dva momka. Jedan je doduše bio malo stariji, a drugi je bio naših godina. Bile smo euforične i uzbuđene, a vožnja vlakom nas je baš veselila. Stariji momak je ubrzo napustio kupe, a mlađi prasnuo u smijeh kada smo počele jesti tunjevinu iz konzerve. U istom vagonu bio je veseli razred Vukovaraca koji su išli na izlet u Split, a malo dalje i dva Splićana koji su se uskoro uselili u naš kupe (“jer im je bilo dosadno”). Do Splita smo naučile kartati “briškulu”, popile “šljivovicu” i popušile “šteku” cigareta. Momci su bili simpatični i darežljivi. U Splitu smo nastavile druženje sa Splićanima, kod jednog otišli na ručak i upoznali babu, a zatim imali foto-session na Peristilu. Moj prvi susret sa Dalmatincima je bio iznenađujući; pristupačni, otvoreni i jako simpatični.
 Poslijepodne u Splitu ohrabrilo nas je da će sve ipak biti u redu, da ima dobrih ljudi, pa i onih koji će nam stati i ponuditi prijevoz do Dubrovnika. Avantura tek počinje. U Omišu je započelo naše stopiranje. Promet je bio gust, mi smo bile lijepe i ponosno držale palčeve u zraku, no polako gubile nadu. Nakon određenog vremena stala su dva momka na motoru: “Povezli bismo vas, ali ne stanete ha ha ha”, a zatim nastavili uvjereni u svoju duhovitost. Ubrzo se zaustavio auto sa glasnom “partijanerskom” muzikom, ubacile smo se unutra, jedva preživjele glasnu muziku i jedva “odolile” nagovaranjima krezubih momaka da tu noć provedemo s njima na “partiju”u Zadru.
U Makarskoj smo ponovno držale palčeve u zraku. Mrak se polako spuštao, auti su prolazili, vozači trubili i podmuklo se smijali, i na kraju smo zaustavile autobus, platile kartu i dva sata provele u mučnoj vožnji. Neum je bio naš spas, opskrba cigaretama u pola cijene nas je iapk razveselila.
 Napokon, Dubrovnik. Korana je završila na hitnoj zbog gastritisa, a ja u “Troubaduru”. Glad sam zadovoljila u “Mrvici” pojevši sendvič od piletine sa umakom od patlidžana. Okus koji nikada neću zaboraviti, i prvo na što ću pomisliti kad ponovno dođem. “Troubadur” je krasno mjesto, gdje možete uživati u live jazz muzici, satima samo sjediti, pijuckati fino piće, izmjenjivati osmjehe sa konobarom Mariom, ili ljudima za koje ste sigurni da ste ih već negdje vidjeli.
 Kasno u noći prošetali smo se Stradunom, sjeli na klupu pored plaže i slušali strašnu priču o otoku Lokrumu koju nam je ispričao Dubrovčanin Maroje. Nisam upamtila povijesne podatke i godine, ali bilo je to davno. Na Lokrumu se naime nalazi samostan, i nekada davno su otok Dubrovčani prodali Turcima (ili ne?) , i svećenici su morali napustiti otok. No prije toga bacili su na otok “prokletstvo” i brodem oplovili oko njega tri puta sa okrenutim svijećama. Od tada je otok uklet i nitko ne smije na njemu prespavati, a oni koji su pokušali na njemu živjeti ubrzo su ili umrli ili se razboljeli, a navodno su i u ratu neprijatelji bezuspješno bacali mnoštvo fosfornih raketa na otok, ali nijedna nije pogodila. Danas je na otoku samostan, a jedini stanovnici su paunovi. Bilo je još priča, ali ja sam drijemala i nisam se mogla koncentrirati. Ubrzo sam se (ne znam kako) srušila u (ne znam čiji) krevet.
Subota, 28.04.2001.
 Nakon jutarnje kave na Stradunu zavoljela sam kavu. Za mjesto smo se trebali boriti; bilo nas je više pa smo se podijelili u manje grupe, rasporedili po Stradunu, a kad bi uočili neprijatelje da napuštaju svoje položaje za stolom, odmah bi skočili i zauzeli mjesto. Minimalno sat vremena traje okupacija stola. Odmorili smo se i skupili energiju za razgledavanje grada. Dva sata bila su i previše da se prošećemo i vidimo Knežev dvor, katedralu, crkvu sv.Vlaha, samostan Male Braće, i slikamo na poznatim stepenicama iz VIP reklame. Grad pruža jedinstven osjećaj zaštićenosti zbog zidina koje ga okružuju, a intimna atmosfera, ljepota arhitekture, lijepo vrijeme, osmjesi na licima ljudi, toliko su utjecali na nas i naše raspoloženje da smo se neprestano smijali uz rečenicu “kako je nama dobro”. Pravi doživljaj je bila šetnja zidinama. Šetnja traje otprilike sat i pol, ali kako smo i ovdje imali foto-session, naša je trajala duže. Pogled sa zidina je fenomenalan, obuhvaća cijeli grad sa crvenim krovovima i uskim uličicama prepunim ljudi. Postoje dvije znamenitosti koje nema u službenim vodičima grada. “Bivša prostitutka” koja u svoj vrt, osim cvijeća, u zemlju zabada i glave lutaka, te crkva bez prozora i vrata, koja na zidu ima koš i gol.
Nakon poslijepodnevne kavice na Stradunu i odmora do zalaska sunca , krenuli smo u noćni život. Za početak Troubadur za dušu, onda piće u Be-Bopu za grlo, a zatim ples u disco-baru “Otok” za tijelo. Bourbon street, za koju kažu da je prepun klubova za ne toliko zahtjevne uši poput naših, smo ovaj put zaobišli.
nedjelja, 29.04.2001.
Kavicu smo popili na Lapadu, u Yacht clubu, prživši se na suncu i odustavši od izleta na Lokrum zbog lošeg stanja i tijela i duha. Zatim smo se preselili u Lapadsku uvalu, ponovno zasjeli na kavu, i promatrali krasnu plažu s fanaticima koji se kupaju.
Nakon treće kavice na Stradunu, osjetili smo potrebu za promjenom i krenuli na Lovrijenac. Lovrijenac je tvrđava izvan zidina, za koju nam je Maroje rekao da je čist primjer proračunatosti i lukavosti Dubrovčana. Trostrana kula ima tri zida različite debljine. Zid prema gradu je najtanji, a prema moru najdeblji. S mora je naime najveća mogućnost napada neprijatelja, i ako sam dobro upamtila, debljina zida je 5 metara. Zid prema brdima je nešto tanji, jer je tu manja mogućnost napada, a zid prema gradu je debljine tek 2 metra (ili manje) kako bi se iz grada, ukoliko neprijatelji ipak osvoje tvrđavu, bez mnogo muke ona mogla srušiti. Tvrđava je nažalost bila zatvorena (otvaraju je samo za potrebe glume Gorana Višnjića), te smo uživali u pogledu na grad, suncu, moru i galebovima. Pojeli smo piletinu u umaku od patlidžana, popili vino u Troubaduru, kupili razglednice i uz rečenicu “kako je nama dobro” pomirili se sa činjenicom da nam uskoro više neće biti.
ponedjeljak, 30.04.2001.
Posljednja kava na Stradunu, i u mom životu. Posljednji pozdrav Dubrovniku i ponovno stopiranje, ovaj put u većem, neparnom broju, sa torbom više ( pridružila nam se i Ivana). No stopiranje je ovaj put bilo uspješnije.
Prva vožnja trajala je pola sata. Čim smo se smjestile u fini auto počeo je monolog. Vozač Prvi napomenuo je da rado staje stoperima jer je i on bio mlad. Danas mnogi imaju aute pa uopće ne sumnja da ćemo uspjeti doći do Splita. Ljudi naime imaju novaca, svatko ima auto, a isto tako svi pričaju da je teško i da nemaju novaca.
Tako je i vozaču Prvom teško jer je u ratu bio 3 mjeseca u logoru, zadobio oštećenja vida, ne može raditi i dobiva malu penziju. Ispričao nam je kako se domaće cure neće udati za domaće dečke, tako da je on našao Bosanku, ali nije siguran dali će ju ženiti iako mu je krajnji čas, ima čak 30 godina.
Nakon kratkog odmora stopiranje se nastavilo. Vozač Drugi imao je pedesetak godina i mali auto. Pitao nas je jesmo li Bosanke i dali imamo dokumente kako ne bi imao problema na granici. Nakon što smo prošli granicu bez provjere, viknuo je kroz prozor "Dečki ne znate što ste propustili”. Kad je čuo da smo iz Zagreba, pohvalio se budućim zetom Zagorcem i nastavio pričati kajkavski. Ispričao nam o ženi, kćerkama, unucima, ratu, nedostatku novaca, a i mi smo uspjele na trenutke prekinuti njegov monolog. Blizu Opuzena ponovno smo bile ostavljene na milost i nemilost vozača. Ubrzo je naše stopiranje prekinula policija. Mlad policajac zatražio nas je dokumente i legitimirao nas, a onda provjerio na popisu “tinejdžera u bijegu”. Već pri kraju strpljenja podigle smo sve moguće palčeve u zrak, počele skakati pored ceste, a tada je stao kamion.
Vozač Treći, cca 40 godina, sunčane naočale, skup kamion sa klimom, ide do Splita. Odahnule smo i ušle u kamion. Vozač Treći oduševio nas je. razgovor je bio jako ugodan, monolog vozača ovaj put su zamijenili dijalozi. Rekao nam je da je stalno na putu, prošao Europu od Istanbula do Stockholma. Iako je jako teško što ženu i djecu vidi samo mjesec dana, on je sretan čovjek i voli svoj posao. A voli i svoju ženu. “Kako ju nebi volio kad ju vidim jednom mjesečno” objasnio nam je. Nažalost danas je sve u parama, pa dok ima para ima i ljubavi. Često pokupi stopere jer je željan društva. Mladim curama je najbolje da stopiraju kamionima jer ovdje nisu u opasnosti, kamion ne može sa ceste sići i skrenuti u šumu.
Kamion vrijedan 120 000 DEM-a jedan je od ugodnijih prijevoznih sredstava u kojem smo se vozile. Sve je automatizirano, što je vozač protumačio “Ja sam ovdje višak, to je kao kada spavaš između dvije žene”.Kada smo ga upitale za neku anegdotu sa putovanja odgovorio je “Ovo je najljepša anegdota koja mi se dogodila”. Ispričao nam je o nesrećama koje je preživio, o prijateljima kamiondžijama, šefovom BMW-u kojeg je razbio jer je zaboravio kako se vozi auto. Zanimalo ga je čime se bavimo, što planiramo u životu i ohrabrio nas rekavši “Na facama vam se vidi da ćete uspjeti”. Ni vozač Treći nije zaboravio na rat i politiku, komentiravši partizane na vlasti, i partizanski praznik sljedeći dan ( 1. maj). Oduševio nas je popljuvavši današnje momke, koji su “kukavice i papci”, “mamine nesposobne maze”. Kaže da su u njegovo doba žene bile božice oko kojih su se muškarci morali krvavo boriti i ljubiti im noge. Na radiju je svirala pjesma: “Your Dad is rich, and your Mum is good looking, It`s summertime and the livin` is easy". A mi smo bile sretne jer smo znale “kako je nama dobro”. Vozač Treći nas je ponudio Vermutom koji je bio namijenjen njegovoj ženi kao afrodizijak. Ubrzo smo se, stigavši u Split, oprostile sa kamiondžijom i zahvalile, te obećale jesti banane koje on razvozi po državi. Naši Splićani su nas dočekali sa sendvičima, sjele smo na Peristil i još nam je uvijek bilo dobro.
Noćni vlak za Zagreb pomalo nam je narušio dobro raspoloženje. Probudivši se ujutro na kolodvoru, okupane gradskom prašinom shvatile smo da nam je zaista bilo dobro. Putovanje je nešto najbolje što čovjek može za sebe učiniti.
|
Autor: Ana Vasung (ana@corner.hr)
Objavljeno: 31.5.2001
|
|
 |
Obnovljeno:
Switzerland.com - Dobrodošli u Švicarsku [Putovanja - Link-o-rama]
|
Po domaći
Dvanaest kilometara od Zagreba i osam kilometara od Velike Gorice nalazi se rimski grad na državnoj cesti između Siscije i Petovija, a koji je u to vrijeme bio od velike važnosti za područje od Medvednice na sjeveru, Vukomeričkih gorica na jugu, Save na istoku i Stenjevca na zapadu.
|
| Link-o-rama |
Switzerland.com
Satovi, banke, čokolada i vojnički noževi. Ako su to svi motivi koji vas upućuju na Švicarsku onda svakako morate posjetiti switzerland.com i doznati nešto više o njihovom turizmu, gospodarstvu, te korisnim informacijama o državi.
|
Kategorija:
O zemlji...
|
Objavljeno:
7.3.2002 |
Opširnije...
|
Top 5 stranih destinacija
1. Pariz
2. London
3. Bali
4. Meksiko
5. Tibet
|
|
|
|
Dodajte Putovanja @ Corner u bookmark!